Podravska kronisterija o Miškini

Opet su jutros procvali
u žitu makovi sneni,
sve su nam njive ovili
cvjetovi njihovi crveni!

M. P. Miškina, Crveni makovi

Politika i povijest se i danas, 80 godina nakon njegove zle kobi, poigravaju Miškinom – čovjekom koji u hrvatskom pamćenju kao svjedok jednog vremena zauzima važno mjesto, no one se sve do danas ponašaju kao autisti u odnosu na cjelovitost njegove istine. Kao dječarac od desetak godina (1944. ili 1945) na noćnom stoliću u sobi mojih roditelja u Đurđevcu zapazio sam knjižicu mekog uveza s markantnom crno-crveno obojenom naslovnicom, s naslovom Zašto hrvatski seljak nije komunist, vjerojatno zato jer me otac upozorio da knjižicu ne smijem iznositi van. Upamtio sam i ime autora: Miškina! Bilo je to već vrijeme kad su partizani ušli u Đurđevac. Naravno nisam ništa od toga shvaćao, kada su se u selu neprestano izmjenjivale različite vojske, sve redom sami oslobodioci. S Miškinom sam se susreo opet u razdoblju između 1957. i 1964, kad sam živio i radio kao ravnatelj osnovne škole u njegovu rodnom mjestu Đelekovcu, u Podravini. Bilo mi je to posve dovoljno vremena da upoznam makar dio života u tom podravskom naselju, kao i neke društvene kontroverze i političke histerije na koje sam nailazio, od kojih sam neke pokušavao razmrsiti tek mnogo godina poslije.

Preživjeli komunisti i njihovi slijepi ideološki nasljednici još ne žele znati, čuti i napisati cijelu istinu o Miškini

„Da ga nisu ubile ustaše,
ubili bi ga mi!”

Velika zgrada osnovne škole dovršena je 1959, kada sam predložio, a naše se nastavničko vijeće složilo, da škola dobije ime Mihovil Pavlek Miškina. Smatrali smo to posve normalnim i logičnim rješenjem, ali je trebalo otići do partijskih drugova da se i oni slože s našim prijedlogom. Drug sekretar najprije me izgrdio i održao „slovo“ o Miškini i našem prijedlogu. Stajao sam jako začuđen. Na kraju, kao sažetak, ali i kao opomenu, povikao je ovu zloguku rečenicu: „Da ga nisu ubile ustaše, ubili bi ga mi!“ I danas ostajem prestravljen od tih riječi. Zapovjeđeno nam je da škola dobiva ime po Dragici Pavlek, Miškininoj kćeri, koja je poginula u partizanima. No zašto je Miškina sve do smrti ostao nepokolebljiv u odluci da neće poduprijeti komunizam, koliko god je doživljavao prijetnje i ucjene s obiju strana?

Miškina je završio svoj život u ustaškom logoru Jasenovcu (ili Staroj Gradiški?) 1942. jer nije mogao prihvatiti profašistički totalitarni režim koji ga je kao aktivnog djelatnika HSS-a želio pridobiti na svoju stranu. Tadašnja Hrvatska seljačka stranka ideološki se rascijepila, dio je postao lojalan novom režimu, a tzv. lijevo krilo opredijelilo se za partizanski komunistički pokret. A Miškina? Kao cjeloživotni pacifist nije se priklonio ni jednima ni drugima, a nije povjerovao ni u ondašnju poznatu parolu koja se čula među narodom: „Ili k Anti, ili k Titi – doma ne smeš biti!“

Sjetio sam se te proskribirane i prešućivane Miškinine knjižice Zašto hrvatski seljak nije komunist, koju je Miškina napisao potkraj 1937, a tiskala ju je Seljačka sloga 1938. Osobito me se dojmilo poglavlje br. 5 pod naslovom Religija. U toj knjižici Miškina je na veoma nedvosmislen način podastro čitateljstvu svoja moralna, socijalna i politička načela te na taj način anticipirao sve ono zlo koje Hrvatskoj i cijelom svijetu prijeti u skoroj budućnosti. Kao da je time anticipirao i svoj tragični kraj.

Takva Miškinu mnogi nisu željeli, ni voljeli. Evo što Miškina piše: „Čovjek bez vjere je zvier – veli narod. Svaka vjera je dobra, ako čovjeka čini čovjekom. A čovjekom ga čini ako ga puti i vodi putem života tako, da nije nikome na teret, na štetu ni sramotu. Svi smo djeca jednog nebeskog Otca, kao što nam je ista i mati zemlja. A jer smo djeca jednog nebeskog Otca, to smo si međusobno slični tijelom i duhom. Kako se je gospod Bog dao spoznati po djelima svojim, tako i od nas traži djela – naravno takva djela, za koja smo dorasli. Možemo se međusobno slagati, možemo se pomagati, jedan drugomu život olakšati, a to je – uz brigu za prekogrobni život – i svrha i zadaća vjere.“

„Naš narod u vjeri gleda ono, radi čega je vjera i osnovana, da izmiruje ljude, da ih vodi putem života, kako ne bi bio čovjek čovjeku vuk, već čovjek; da tamo gdje prestaje sila materije, dolazi sila duha. I zato seljak svoju vjeru poštuje, zato seljak svoju vjeru čuva, a jer ju voli i čuva, nikomu za volju ne će i ne može se te vjere odreći.“

„Hrvatski seljak ne će biti komunist, jer je to tuđa biljka, za koju niti je pripremljeno tlo, niti bi joj moglo prijati naše sunce. A ne može biti i zato, jer se to bez nasilja i krvi, bez mnogo nasilja i mnogo krvi, ne da provesti. Seljak pak nije za nasilje, seljak je za mir, pravicu i čovječnost.“

Nema pune istine

Stanoviti Ivo Ladika 1952. pišući o Miškini nabraja što je sve Miškina napisao, ali prešućuje knjižicu iz 1938; uspoređuje Miškinu s Gorkim; dalje veli kako su „radnici i seljaci došli do svoje istinske slobode i priznavanja njihovog rada“ i kako bi Miškina „sigurno bio čvrsto ustao uz socijalizam i uz socijalističku preobrazbu našeg sela, koji daje zemlju seljaku, vlast radnim ljudima, slobodu narodu, a sigurnu smrt fašizmu“. Poznato je da je 1968. Zvonimir Kulundžić napisao monografiju Miškina. Iako se potrudio opširno prikazati socijalne prilike i društveno-politički kontekst u koji je smjestio Đelekovec i Miškinu kao narodnog HSS-tribuna, ipak se u njegovu tekstu razmjerno lako otkriva nedostatak prikaza cjelovitog i istinitog Miškine, jer je i on bio prožet komunističkom ideologijom. Da takav nije bio, ni takve knjige ne bi moglo biti. Iz stilistički i sadržajno posve nesuvisla teksta također je vidljivo koliko je upoznao stvarne političke (ne)prilike u Đelekovcu i Hrvatskoj, a pritom ne objašnjava protivštinu komunista prema Miškini u tijeku i nakon Drugoga svjetskog rata.

Ogranak Matice hrvatske u Koprivnici 1992. tiska kao pretisak knjižicu Zašto hrvatski seljak nije komunist i u njoj Zvonimir Bartolić, uz pedesetogodišnjicu smrti Miškine, kao Pogovor knjižici piše svoje Glose o jednom velikom povijesnom pitanju jednog velikoga hrvatskog seljaka. Lako je zaključiti da je Bartolić prvi čovjek od pera koji je dokraja pročitao Miškininu knjižicu i koji na temelju Miškininih navoda piše istinu o velikom podravskom i hrvatskom seljaku. Miškina je razobličio komunizam kao „jednu od najvećih ako ne i najveću zabludu ljudskog roda“. Međutim, je li Bartolić dokraja odgovorio na to „veliko povijesno pitanje“? Bartolić je i sam živio u to vrijeme i poznavao je, kao čovjek rodom iz D. Dubrave, dobro život hrvatskog sela i seljaštva i s tim u vezi i značenje HSS-a u kojem je Miškina i njegov Đelekovec od početka zauzeo važno, možda i najvažnije mjesto. Dakle, u tim Glosama kao oportunist prešućuje punu istinu, jer se ni on nikad nije zapitao, ili se nije usudio zapitati javno, zašto se Miškina razišao s tzv. lijevim krilom HSS-a, pa prema tome i zašto je ostao u nemilosti i kod novouspostavljene partizanske vlasti koja bi s njim, kako vidjesmo, učinila isto što su učinile ustaše.

Znanstveni skup o Miškini održan 2013. u Koprivnici ponovno me iznenadio vječnim ponavljanjima davno poznatih činjenica, ali i ponovnim prešućivanjem cjelovite istine. Među izvjestiteljima na skupu je i neizostavna profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Koprivničanka Mira Kolar Dimitrijević, rodonačelnica svih povjesničara Podravine. Ona je 2015. napisala svoj pozamašni autobiografski Podravski kaleidoskop, a da biste saznali s kakvih idejnih i moralnih pozicija nastupa u tumačenju povijesne zbilje, u tom kaleidoskopu zapisala je kako je morala pisati i objavljivati radove protkane komunističkom ideologijom, iako je gajila simpatije samo za radićevsku seljačku ideju.

Potreba za snažnim svjedočanstvom

Bilo bi zanimljivo propitati sudbinu i stavove Miškinine djece i unuka. Članovi obitelji do danas su prešućivali neke bitne odrednice iz života stradalnika Miškine. Miškina je imao i sina Većeslava (Slavka) Pavleka, koji je bio agronom i radio do 1972. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, odakle je izbačen. O tome me izvještava Ivan Hodalić iz Đurđevca u siječnju 2016, koji je ispričao kako mu je otac bio vjerni pristaša HSS-a, protivnik komunizma i ustaškog režima.

Ipak, Miškinin unuk, sin njegova najstarijeg sina Stjepana, Zvonimir Pavlek, 2013. u Podravskom zborniku, 39, u članku Razapeti Miškina, konačno je pokušao odškrinuti vrata dijela istine o svom djedu. Zvonimir je prvi koji svjedoči „kako je knjižica iz 1938. Miškinino najbolje publicističko djelo“ u kojem njegov djed ističe razloge zašto ju je napisao i u njoj naglasio, među ostalim, važnost isticanja značaja vjere, koja se nalazi duboko u intimi svakog čovjeka. Zvonko u tom tekstu nije dovoljno naglasio da je njegov djed bio antikomunist, a upravo u toj nepobitnoj činjenici ležao je i glavni njegov krimen u očima komunista, prije, za vrijeme i nakon rata.

Zvonimir navodi neke izvore podataka i „zagrižene interesne grupe“ i „pojedince koji vode polemike, neke nepismene i primitivne“, dalje čak spominje i neke „nevidljive ruke“, od kojih saznaje gotovo iste riječi koje je meni nekad davno uputio sekretar partije u općini u Đelekovcu. Zaključuje da je „Miškina imao svoje jako ‘ja’ koje nije odgovaralo ni lijevima ni desnima“, ali Zvonimir nije nigdje eksplicitan u pogledu tog razapinjanja, kao ni zašto su Miškinini sinovi apstinirali od bilo kakva sudjelovanja u novo uspostavljenoj komunističkoj vlasti, za razliku od nekih vodećih ljudi u bivšem HSS-u?

Zvonimir Pavlek u povodu novog skupa o Miškini 2018. (130. godišnjica rođenja) piše članak pod naslovom Miškina s drugog ugla – treća dimenzija. No čini se da ni to nije bilo dovoljno da recentni „antifašisti“, koji i danas hodočaste do spomenika Miškini u Đelekovcu, promijene svoje mišljenje o Miškini, baš kao ni recentni povjesničari. Znakovito je i to da je posljednji veliki skup o Miškini održan pod pokroviteljstvom odnosno „uz potporu Udruge antifašističkih boraca i antifašista Grada Koprivnice“?!

Preživjeli komunisti i njihovi slijepi ideološki današnji nasljednici, makar to ne žele priznati ni pod koju cijenu, kao najvještiji manipulatori i zatornici ljudskih duša u povijesti – zbog svoje moralne insuficijencije još ne žele znati, čuti i napisati cijelu istinu o Miškini. Osobito prešućuju moralnu i religioznu dimenziju Miškine, koju je taj hrvatski seljački bard kao neprešućenu konstantu promicao cijeloga života i zbog koje je na koncu i morao platiti najvišu moguću cijenu. Očekujemo da će se što prije u hrvatskoj književnosti, pa tako i u školskim knjigama i na polju historiografije, obznaniti puna istina o Miškini i tako na najbolji mogući način konačno izraziti poštovanje i odati priznanje tom velikom hrvatskom borcu za pravicu, koji je parolu „Vjera u Boga i seljačka sloga“ ispisao vlastitom krvlju. Koje veće svjedočanstvo nam je taj čovjek mogao podastrti i ostaviti?